moram dalje sama...

Odavno niam ništa pisala, ovih par postova prije su napisani tek tako, više reda radi, a sad baš imam neku potrebu da nešto napišem, mada ni sama ne znam šta, jednostano želim pisati.Vjerovatno će to biti samo moje gluposti, kao i obično,ali ja volim te svoje gluposti, lijepo se osjećam kad ih čitam nekoliko mjeseci nakon toga.To mi je baš neki pokazatelj da se mjenjam i da me u različitim periodima ovog odrastanja i sazrujevanja muče različite stvari. Sad, na primjer, mi sve ono o čemu sam prije pisala izgleda na neki način beznačajno, jer me ništs od toga više ne zanima, baš ništa, ni te osobe, a ja sam skroz neka druga osoba.Šta je doprinijelo tome da se promjenim ni sama ne znam, a svakako nije ni važno. A naravno postoje neke stvari koje se nikad neće promjenii, al baš nikad, i to mi je skroz krivo, ali šta ću, trudila se jesam, međutim uzalud. Osjećam se nekako velikom, ali u isto vrijeme me povrijede neke obične stvari, na koje sam do sada bila otporna. A valjda to tako treba da bude, šta ja znam.Promijenio se i krug ljudi oko mene, više se ne družim sa onima koji su mi do juče bili najdraži...sad mi jednostavno nisu toliko dragi.Možda neki od njih ovo sad i čitaju, ali mi zaista nije važno, jednostavno me ne zanima, jer mi oni sada ništa ne predstavljaju.Možda je to malo bezobrazno od mene, ali samo sam iskrena. Ne želim nikoga povrijediti i isto tako ne želim dozvoliti nikome da mene povrijedi, jer niko nije vrijedan toliko da bi mi mogao uputiti bilo kakvu kritiku.
Često se osjećam kao neko ko ovdje ne pripada, kao da su me uzeli iz nekog skroz drugog svijeta i ubacili u nepoznatu sredinu, gdje mi je sve tako čudno...eto tako se osjećam.Možda je to normalno, možda se baš neko sad dok čita sve ovo pronalazi u tome, a možda neko i pomisli da sam neka bolesnica koja nema pojma šta piše i da pišem nebuloze...ima svakakvih ljudi...